The first crime was mine: I committed it when I made man mortal. Once I had done that, what was left for you, poor human murderers, to do? To kill your victims? But they already had the seed of death in them; all you could do was to hasten its fruition by a year or two.

Jean-Paul Sartre No Exit and Three Other Plays
Also known as: Jean-Paul Charles Aymard Sartre
English
Share Share
Collect this quote
About Jean-Paul Sartre

Jean-Paul Charles Aymard Sartre (21 June 1905 – 15 April 1980), normally known simply as Jean-Paul Sartre, was a French existentialist philosopher, dramatist and screenwriter, novelist, and critic. He had an enduring personal relationship with fellow philosopher Simone de Beauvoir.

Biography information from Wikiquote

PREMIUM FEATURE
Advanced Search Filters

Filter search results by source, date, and more with our premium search tools.

Additional quotes by Jean-Paul Sartre

There are also amateurs. These are secretaries, office workers, shopkeepers, people who listen to others in cafes: around forty they feel swollen, with an experience they can't get rid of. Luckily they've made children on whom they can pass it off. They would like to make us believe that their
past is not lost, that their memories are condensed, gently transformed into Wisdom.

Get this into your head: if violence were only a thing of the future, if exploitation and oppression never existed on earth, perhaps displays of nonviolence might relieve the conflict. But if the entire regime, even your nonviolent thoughts, is governed by a thousand-year old oppression, your passiveness serves no other purpose but to put you on the side of the oppressors.

"Tri sata. Tri sata, to je vrijeme kad je uvijek prekasno ili prerano za sve ono sto covjek kani uciniti. Cudan popodnevni trenutak. Danas je upravo nepodnosljiv"

"Ne slusam ih vise - idu mi na zivce. Ovo ce dvoje zavrsiti u krevetu. I oni to znaju. Svako od njih zna da i ono drugo zna. Ali, kako su mladi, cedni i pristojni, kako svako od njih zeli cuvati svoju cast i cast onoga drugoga, kako je ljubav velicanstvena poetska stvar koju ne valja poplasiti, oni odlaze viseput tjedno na ples i u restorane da pred svijetom izvode svoju predstavu, sa svojim malim obrednim i mehanickim plesovima...Na kraju krajeva, treba nekako utuci vrijeme. Mladi su i dobro gradjeni, imaju jos snage za tridesetak godina. Stoga im se ne zuri, sve nesto odgadjaju i imaju pravo. Kad jednom odspavaju zajedno, morat ce naci nesto drugo da prikriju golemi apsurd svoje egzistencije. Pa ipak...je li bas prijeko potrebno da lazu sami sebi?"

"Oduvijek su vidjeli samo ukrocenu vodu sto curi iz slavine, samo svjetlo sto izvire iz zarulje na prekidac, samo krizano, bastardno drvece poduprto rasljastim podupiracima. Sto puta na dan dobivaju dokaze da se sve radi mehanicki, da se svijet pokorava fiksnim i nepromjenjivim zakonima. Tijela pustena u prazninu padaju sva istom brzinom, javni park zatvara svakog dana u sesnaest sati,a ljeti u osamnaest, olovo se tali na 335 stupnjeva Celzijevih, posljednji tramvaj polazi od Gradske vjecnice u dvadeset tri sata i pet minuta. Oni su mirni, pomalo mrzovoljni, misle na sutrasnjicu, sto ce jednostavno reci na novu danasnjicu; u gradovima je uvijek jedan te isti dan koji se svakog jutra potpuno jednak vraca. Samo ga nedjeljom malo iskite, Idioti!"